Magazin

NEWSWEEK U ALBANIJI Zemlja orlova u toplesu: Od države bez Pravnog fakulteta, do društva bez tabua (FOTO)

Enver Hodža je državu kojom je vladao proglasio ateističkom, ukinuvši dekretom sve vjeroispovijesti: „Jedina religija u koju moramo vjerovati nije islam, ni pravoslavlje, ni katoličanstvo, ni judaizam - nego albanizam!“

Objavljeno: 20.02.2017. 13:24h
Foto: Ilustracija: Albanija; Autor: AP
Dok zrakoplov hrleći u Tiranu prelijeće ogoljele kamene albanske gore i brda, ćelave, bez drveća i trave, u kojima su jedini stanovnici suri orlovi - podsjećam se riječi raščinjenoga svećenika koji je za satrapske vladavine Envera Hodže rintao za tanku koricu kruha kao smetlar. I bio u čuđu da je sačuvao glavu na ramenima:

„Kad je Bog stvarao svijet, leteći iznad Albanije pukla mu je vreća s kamenjem koje se posvuda rasulo i tu ostalo zasvagda!“, rekao mi je šaptom, osvrćući se plašljivo da njegove riječi ne dopru do uha nekoga žbira iz zloglasne tajne službe Sigurimija. Bilo je to u decembru 1979, za moga trećeg boravka u onda, poput školjke čvrsto zaklopljenoj, najusamljenijoj državi, zavađenoj s cijelim svijetom.
 


Poslije razvrgnutih vazalskih ljubavi - najprije s Jugoslavijom Josipa Broza Tita, potom sa Sovjetskim Savezom Nikite Hruščova i napokon s Kinom Mao Cedunga - przničavi i paranoični Hodža jobskom tvrdoglavošću solio je pamet zemljacima da je majušna, ali ponosna Albanija svima trn u oku. Enver Hodža je državu kojom je vladao proglasio ateističkom, ukinuvši dekretom sve vjeroispovijesti: „Jedina religija u koju moramo vjerovati nije islam, ni pravoslavlje, ni katoličanstvo, ni judaizam - nego albanizam!“, grmio je. Sve bogomolje očas su srušene ili pretvorene u domove kulture, sportske dvorane, skladišta, pa i javne klozete, dok je većina hodža, svećenika i rabina bila zatočena ili smaknuta. Tek su neke, poput moga slučajnog sugovornika u glavnome gradu, bacili na rub jadnoga opstanka. Da životare mučnim dirinčenjem najgore plaćenih teških poslova.
 
DOLAZAK ČUPAVACA

Zabrana ispovijedanja vjera nije bila jedina jer su kao aristokratsko nasljeđe stavljeni izvan zakona i boks, tenis, ragbi i motorizam. Automobilizam u zemlji bez cesta i osobnih vozila bio je više nego misaona imenica.

Onda je bilo nezamislivo vidjeti žene u dekoltiranim haljinama, djevojke u mini-suknjama i mladiće s bradama i iole duljom kosom. Kad je košarkašima Zadra ždrijeb namjestio da se potkraj 1970. u natjecanju za Kup europskih prvaka sastanu s tiranskim Partizanijem, albanski milicioneri najprije ni za živu glavu nisu htjeli propustiti četvoricu gostujućih igrača s kosom preko ramena. Osobito je stršao dvometraš Nikola Olujić, kome su pokrivali leđa do kraja lopatica. Tek pošto su s nadležnoga mjesta - a nakon prijetnje da će domaći klub biti žestoko kažnjen zbog kršenja ljudskih prava - zadarskim čupavcima je, uz prezirne poglede i dobacivanja, napokon bilo dopušteno da stupe na tlo „jedine marksističko-lenjinističke države“.

Dalmatinski hipiji izazvali su nezapamćenu pomutnju kad su se prošetali Tiranom. Prolaznici su se bečili ne vjerujući u kijamet koji su ugledali. Kosmati i za Albance previsoki, mladići u drečećim majicama s logotipima američkih proizvoda i sveučilišta, u izgužvanim i poderanim trapericama i divovskim cipelama, potresli su učmali ritam najmanje balkanske metropole. Dok su pomodni košarkaši s naše obale Jadrana bodro gazili Skenderbegovim trgom, za njima su se - baš kao da su pomerene pameti - vukle procesije zapanjenih domorodačkih svatova. Krivili su se od smijeha, svašta rugalački dobacivali i fućkali im kao mornari za lučkim damicama iz lake industrije. Ideološki pravovjerci su zaključili da su ti luckasti stranci zatrovani američkim filmovima i glazbom, a to je neoprostivo zlo.

Ilustracija: Albanija; Autor: Dado Đilas

PESME PUNE EMOCIJA

Albanija je, još po mnogo čemu, bila jedinstvena. I po tome što se nije moglo zamisliti javno ljubljenje momka i djevojke. Počinitelji takvoga nemoralnog čina bili bi uhapšeni i kratkim postupkom poslani na robiju.

Na radijskim i televizijskim programima, na plesnjacima i na jedinome festivalu zabavne glazbe, nisu se izvodile skladbe u maniri roka, tvista i ostalih pomodarskih stilova, žigosane kao majmunsko oponašanje drogiranoga Zapada, pa nisu smjele doprijeti u „čista srca, tijela i duše mladih“, kako je istakao drug Enver. Vrhunac u ljubavnim estradnim motivima mogao je, tek iznimno, proći ako vojnik - odvažni čuvar granice, uputi bezazleni pogled zadrugarki koja radi u polju, a ona mu uzvrati čednim osmijehom. Evo, uostalom, naslova najizvođenijih hitova u prvoj polovici osamdesetih: „Naš traktor“ (o prvome proizvedenom albanskom traktoru); „Porasla mi poljoprivrednicom“ (majka poželi kćerki da postane uzorna zadrugarka); „S partijom u srcu“ (stihotvorac poletno slavi Envera); „Ispali metak u imperatora“ (o mladome Vasilu Lačiju, koji je u maju 1941. usred Tirane pucao u talijanskog monarha Vitorija Emanuelea III, zbog čega su ga okupatori objesili); „Vedra čela na svakome kongresu“ (o kongresima Partije rada); „Narod razgovara s partijom“; „Neka partija živi koliko i ove planine“; „S partijom kroz sve bure“; „Blokade nas neće slomiti“...

Ilustracija: Albanija; Autor: AP

JEDINSTVEN STANDARD

Albanija je jedina u Europi zatvarala svoje granice noću. Rijetke strance i još rjeđe domaće ljude koji su odlazili u inozemstvo ili se odande vraćali puštali su da uđu i izađu tek po danjem svjetlu, od šest ujutro pa dok ne smrkne.

Jedino se u Albaniji plaćalo samo gotovinom, stoga što su zajmovi i krediti bili anatemizirani kao kapitalističko guljenje radnika, seljaka, umirovljenika i poštene inteligencije. Ni u najotmjenijim hotelima u kojima su stranci smjeli odsjedati („Dajti“ i „Tirana“ u Tirani, te „Adriatiku“ u Draču), nisu vrijedile kreditne kartice.

Ustavom je bilo zabranjeno da država podigne kredit od bilo koje zemlje.

Nitko nije smio posjedovati osobni automobil i jedino vozilo koje je mogao kupiti građanin Narodne Socijalističke Republike Albanije bio je skupi bicikl. Samo su se najviši državni, partijski i vojni dužnosnici vozili u luksuznim kolima.

Albanija nije imala bilo kakve, čak ni sportske odnose s vodećim svjetskim silama SAD i SSSR. I još s Velikom Britanijom, Španjolskom, Portugalom, Vatikanom, Izraelom, Južnom Afrikom, Rodezijom, Tajvanom i Južnom Korejom. Po sudu službene Tirane, SAD su bile imperijalističko- kapitalistička država, SSSR revizionistička, Velika Britanija i Portugal kolonijalistička, Španjolska monarhofašistička, Vatikan klerikalna, Izrael cionistička...

Albanija jedina u Europi - ne računajući državice Lihtenštajn, San Marino, Vatikan, Monako i Andoru - nije imala zračnoga prijevoznika, mada su na jedinu civilnu zračnu luku Rinas u predgrađu Tirane slijetali zrakoplovi niza inozemnih kompanija.

Albanija je jedina u Europi u kojoj su svi radnici, službenici, studenti i đaci srednjih škola, uključujući i visoke službenike, pa i ministre, bili dužni da mjesec dana u godini provedu radeći u seoskim zadrugama.

Tiskani i elektronski mediji, uključujući i jedinu državnu Albansku telegrafsku agenciju ATA, jedini u svijetu nisu objavljivali vijesti crne kronike o krađama, ubojstvima, seksualnim nasiljima i ostalim kriminalnim prijestupima.

Albanija je bila jedina na svijetu koja je, po nalogu Envera Hodže, podigla u svim krajevima zemlje više tisuća betonskih bunkera „zbog obrane od vanjskih agresora“, a koji i danas zapušteno strše kao gorka uspomena na prohujala tegobna vremena. Kad su se pomno odabrani stranci usudili da pitaju Hodžu zašto silni novac uložen u bunkere nije korisnije potrošen u popravak očajnih puteva, on im je britko uzvratio kako bi dobre ceste poslužile neprijateljskim zrakoplovima da spuste komandose koji bi napali zemlju.

Za Enverovog razdoblja Albanija nije imala nijednoga nezaposlenog radno sposobnog stanovnika. Cijene se nisu mijenjale tri desetljeća, a nacionalna novčanica lek nerealno je rasla u odnosu prema najjačim zapadnim valutama. Plaće su bile strogo utvrđene: od najniže 400 leka do najviše od 1.200.

U Albaniji, jedinoj u svijetu, nije postojao pravni fakultet, kao ni zvanje pravnika. Ako je netko bio okrivljen, pred sudom se morao braniti sam.

U albanskoj vojsci svi oficiri su nosili istovjetne uniforme, zato što su činovi bili ukinuti kao neravnopravno obilježje.

Ilustracija: Albanija; Autor: AP

ZABRANE

U Albaniji roditelji novorođenome djetetu nisu mogli nadjenuti ime koje se nije nalazilo na popisu narodnih i prikladnih.

Albanija je sedamdesetih godina prošloga stoljeća imala po glavi stanovnika najviše ispisanih parola u Europi.

U Albaniji je bio zabranjen svaki slikarski smjer osim socijalrealističkoga. Enver Hodža se nakon smrti Pabla Pikasa autoritarno oborio na slikara koga je do 1948. kovao u zvijezde i divio mu se: „Uzmimo, primjerice, Pikasa. Bio je član Komunističke partije Francuske i takav je umro. Svejedno, nije nikada postao marksist, što se, uostalom, odražava i u njegovome stvaralaštvu. A Komunistička partija Francuske se ponosila njime. Kritizirala ga je tek jedan jedini put zato što je nacrtao neku črčkariju koju je nazvao ‘Portret Staljina’ i koju je njegov prijatelj i istomišljenik Luis Aragon objavio u listu ‘Les lettres francaises’, kojega je bio direktor.“

U Albaniji, jedino u Europi, nisu dopuštali da se, bez odobrenja vlasti, neka obitelj ili pojedinac presele iz grada u grad, a nestvarno je bilo pojmiti da se netko iz sela naseli u grad.

U Albaniji je bilo onemogućeno da netko zaradi nešto izvan radnoga odnosa. Bilo kakav honorarni posao bio je onemogućen.

Sudeći po službenim izvješćima, svaki put na glasovanje u Albaniji je izlazilo 99,9 upisanih birača i svi su do jednoga, dakle stopostotno, poduprli kandidate s liste jedinoga legalnog Narodnog fronta. Nije bilo i najsimboličnije oporbene partije koju bi pokazivali strancima.

Albanija je bila jedina u Europi u kojoj se 1979, dok sam u njoj boravio treći put, nije mogao kupiti kruh u slobodnoj prodaji. Ljudi su ga dobivali na kupone.

AP, Albanska svakodnevnica

SVEPRISUTNI SIGURIMI

Ponudio sam namjerniku, svećeniku katoličkoga hrama u Tirani, da popijemo kavu u kavani hotela „Tirana“. Ljubezno se zahvalio, upozorivši me na stvarnost koju sam i slutio: da sam praćen, pa bi ga, zato što sjedi sa mnom, ispitivala njuškala Sigurimija:

„Ako me prate, onda su i vas, zacijelo, opazili da razgovarate sa strancem“, upozorio sam ga.

„Druga je stvar što mi stojimo na pločniku. Reći ću agentima da ste me pitali, recimo, gdje je najbliža knjižara u kojoj se mogu kupiti knjige Envera Hodže“, uzvratio je na talijanskome.

I to je bio kraj našega kratkog susreta.

„Adio, signore!“, pozdravio me.

„Adio, padre!“, odzdravio sam, na što se svećenik škrto zasmijulio:

„Dugo me nitko nije tako oslovio!“

Detalj o sigurimijevcima koji kao sjenke prate strance - svejedno jesu li novinari, diplomati, trgovci, ili bilo tko - vratilo me vremeplovski na prvi dolazak 1965. Za me je bio zadužen obrazovani, ali nadasve oprezni i nepovjerljivi potpukovnik tajne službe (na njega me je upozorio potkovani otpravnik poslova jugoslavenske ambasade Miodrag Krdžić). Taj albanski policajac je 1943. kao partizan ratovao u Makedoniji i natucao mješavinom srpskoga i makedonskog. U zao čas mi se predstavio kao novinar. Jer kad smo ušli u predvorje hotela „Dajti“, za okruglim stolom sjedila su dvojica majora (onda su činovi još bili vidljivi na rukavima šinjela i sakoa) i živahno ćaskali. Čim su ugledali moga pratioca, poskočili su na noge, ukrutili se i u stavu mirno pokorno ga pogledali. Oslobodili su se tek kad im je moj navodni kolega bijesnim pokretom nijemo zapovjedio neka sjednu. Zločesto sam pomislio kako čak i visoki oficiri ovdje poštuju novinarsku čeljad. Navrh jezika mi je bilo da to potpukovniku skrešem u brk, ali dobro je što sam se zauzdao. On je shvatio da sam provalio njegovu tajnu.

Navikao na brižnoga pratioca, sutradan predvečer reknem potpukovniku da bih procunjao najotmjenijom Avenijom narodnih žrtava, a naš hotel je nadohvat ruke od srca Tirane, Skenderbegova trga.

„Hajdemo“, pozovem ga, a on zavaljen u fotelju naovlaš lista reviju na engleskom „Nova Albanija“ namijenjenu inozemstvu. Spokojno je izustio:

„Ne ide mi se. Pođi sam!“ Na to naglašeno doda: „Kuda god želiš!“

Tuđini koje je služba dovela u Albaniju iskusno su me uvjeravali da nijedan od njih ne učini ni koraka, a da mu se iza leđa ne zalijepe nečije budne oči koje ga slijede u stopu. I žene diplomata dok pođu u kupovinu, pa i djeca kad odlaze u školu, imaju stalnu pratnju. Uostalom, nije me bilo briga.

Preko Skenderbegova trga skrenuo sam put korza u Staljinovu ulicu. U njoj nekoliko zakašnjelih mlađanih šetača. I pitam se: kroči li iza mene neznani špijun?

Odmaknuvši desetak metara, zaustavio sam se pred tamnim izlogom. Ne znajući što ću s rukama, krenem rovariti po kaputu i izvučem zagrebačku tramvajsku kartu koja mi se, vrag će je znati kako, zaglavila u džepu. Zgužvao sam je i bacio u prozirnu pletenu žičanu košaru pričvršćenu o betonski stup. I nastavio sam šetati. Nakon tri-četiri koraka, okrenuo sam se hitro nalijevo krug. Dotle je momak u smeđem ogrtaču i s crvenim vunenim šalom izvukao kartu, raširio je i na dlanu peglao sa dva prsta. Prizor me umirio jer sam se uvjerio kako, eto, nisam pušten da usamljen vrludam ulicama puste metropole. Na kraju krajeva, obojica zarađujemo svoju plaću. Ali kako? E to je već razlika u nijansama.

Po povratku u hotel potpukovnik me je osmotrio:

„Kako je bilo?“

„Šetnja mi je prijala!“, rekoh, a on otpovrne: „Ako, ako...“

Profimedia, Tirana

NOVO DOBA

Tirana 2015. nije prepoznatljiva bacimo li pogled unatrag i usporedimo je s onom pospanom kasabom iz Hodžine strahovlade koja se budila u pet ujutro, a ostajala bezljudna već u osam navečer. Rijetke korisnike onda su prevozila samo tri državna taksija, a danas njome ludo juri najviše automobila po glavi stanovnika, mahom „mercedesa“, dijelom otuđenih tko zna gdje u inozemstvu, a potom, uz lažne papire, dovezenih u Albaniju.

Posvuda je malih i većih trgovaca koji rade od rana jutra do kasne večeri. Za njih nema predaha. Prodaju doslovce sve: od makedonskih kikirikija, talijanskih sapuna, engleskih cigareta, kubanskih cigara, srpskih narodnjačkih CD, belgijskih pornića, austrijskih kondoma, američke „vijagre“, kineske svile, japanskih kamera, škotskih viskija. Nepregledna je i raskošna ponuda satova, „Gučijevih“ ženskih torbica, „Najkijevih“ patika, mirisa, „Armanijevih“ odijela... Sva roba je, navodno, iz uvoza. Jednostavno sumnjiva po originalnosti i kvalitetu.

S druge strane, pokraj neuko sklepanih straćara od lima, kartona i neistesanih dasaka, ispred razrovanih i blatnjavih cesta i pločnika, u Tirani se, kao optimističko lice, bjelasaju ganc novi butici, banke, restorani, ljekarne, turističke agencije, barovi, trgovine i poslovni centri. U pravilu, lokali su nazvani pretencioznim zvučnim stranim imenima: „Texas“, „Lady D“, „Berlusconi“, „Mohammad Ali“, „Boston“, „Mondial“, „Plaza“, „Copacabana“, „Big Ben“, „Las Vegas“, „Tropicana“, „Roma“, „Monte Carlo“ i tako u beskraj. Ali usred grada, preko puta mramorne palače Opere i s pogledom na spomenik Skenderbegu, uvijek me privuče naziv zavučenoga restorana „Zagreb“, kojega je vlasnik Harun Miniri, koga moji sugrađani poznaju po zalogajnici „Tomislav“ u Hatzovoj ulici. Ovaj restoran usrdno je preporučio vodič za strance „Tirana u vašem džepu“:

„Podigao ga je Albanac iz Hrvatske. Osim uobičajenih jela i pića, tu poslužuju više hrvatskih jela i specijaliteta, pa možete pojesti dalmatinski pršut i piti hrvatska vina. Ali ne smijete propustiti palačinke.“

U Tirani danas izlazi 18 dnevnih listova, a privatni izdavači nude osam erotskih i pornografskih časopisa za muškarce. U njima objavljuju snimke nagih mačkica preuzetih iz inozemnih magazina. No, ni jednome od njih još nije uspio pothvat da privoli na snimanje neku domaću ljepoticu bez krpice na sebi, kao od majke rođenu. Unatoč obećanu novcu od 1.000 eura, vrtoglavo visokome za albanske prilike. No, zato je više albanskih djevojaka postalo bijelo roblje mračnih i beskrupuloznih makroa i podvodača koji su ih dovabili na Zapad iz snova obećavajući im estradne, manekenske i filmske karijere, „lude provode“ na zabavama s plejbojevskom i aristokratskom kremom, a to je, dašto, put popločan zlatom koji će ih odvesti do bogate udaje. No, umjesto da upecaju zanosnoga kraljevića na bijelome doratu, ucijenjene i ostavljene na milost i nemilost, naočite ali do bola naivne Albanke prisiljene su da u okrutnoj borbi za opstanak postanu djelatnice lake industrije, nudeći tijelo za brzu, jednokratnu ljubav na ulici i u javnim kućama, animirke u noćnim klubovima ili eskortne pratilje.

Tiranski novinari neuvijeno pišu o osjetljivoj društvenoj rani - izvozu mladoga ženskog mesa, poglavito u Italiju. Lavovski dio zarade otmu im svodnici, dok curama, podlo namamljenima u stupicu, ostave prosjački sitniš za jadno preživljavanje. Zabilježeno je niz samoubojstava slomljenih Albanki i njihovih osramoćenih roditelja. Neki su pak razjareni očevi i braća, potegli do Italije da osvete unižene kćeri i sestre i krvlju makroa speru obiteljsku ljagu.

Moderna vremena, osim krvne osvete, nisu iskorjenila kruti plemenski zakon da buduća supruga mora biti djevica. Ranije su se o vjenčanjima svoje djece dogovarali očevi i u ugovoru je bilo neporecivo zapisano da će vjenčanje postati pravovaljano tek kad poslije prve bračne noći na bijeloj plahti ostanu krvavi tragovi razdjevičene mladenke. U poimanju mladih urbanih Albanaca kao pitanje muške časti, ponosa i taštine i danas je utisnut kanon da će oženiti djevicu. Dečko će se oštro zabavljati, prije svadbe mijenjati prijateljice, ali ona koja će mu postati supružnica sve do njega ne smije biti taknuta. Tako je procvjetao posao nekolicini plastičnih kirurga, talijanskih i francuskih diplomanata, koji se plaća zlatnim polugama. Zbog mira u kućama mlada treba krvavo dokazati svome suđenom da joj je uistinu prvi, makar je prethodno iskusila slatki grijeh. Zato će im doktor, trapistički šutljiv, ugraditi novi himen. Tako se nakon operativnoga zahvata potvrđuju izreku o sitim vucima i kozama na broju.

Za razliku od patrijarhalnih predaka, uzornih domaćina koji su polazili na počinak s kokošima, njihovi noćobdijski potomci iz klanova zlatne mladeži sastaju se sa zorom u osamdesetak tiranskih klubova i barova. U nekima program na svojim grudima nose časne seke iz rumunjskoga, bugarskog, ruskog, bjeloruskog i ukrajinskog uvoza koje, uz pratnju bludne glazbe, izvode vrući striptiz, prpošno odbacujući i posljednju krpicu. Doslovno daju sve od sebe.

Poslije pada komunizma, i Albanija se među posljednjim europskim zemljama priključila izboru mis. Štoviše, 1995. u Tirani su upriličili natječaj za mis Europe. Izravni televizijski prijenosi takvih glamuroznih događanja po gledanosti su na drugome mjestu jer su neprikosnoveno najgledaniji susreti nogometne reprezentacije.

Fonet AP Tirana

SLUTNJE

Najsunčanija europska prijestolnica Tirana, okružena parkovima i zelenilom, ugošćuje sijaset inozemnih turista, najviše Italijana, Grka i Nijemaca. Muški rod napaja oči buljeći u Venere koje u dobrano okraćalim haljinama - zbog kojih bi ih čedni vođa Enver Hodža spalio na lomači - otkrivaju fino izvajane koljena i noge.

Na najprometnijim ulicama, trgovima i avenijama buljuk prodavača izložilo na otvorenome knjige, ali samo na albanskome. Pod diktaturom u Albaniji nije bilo nepismenih, pa je narod u pomanjkanju razonode gutao svekoliku literaturu. Najčitaniji domaći književnik Ismail Kadare, nesuđeni nobelovac koji živi između Pariza i Tirane, drži da će svjetski zadah koji je zapuhnuo njegovu domovinu naplatiti nemili danak. Sve su snažniji zabrinjavajući glasovi da galopirajuće raste broj analfabeta. I nezaposlenih. U proteklih nekoliko demokratskih godina, zbog pojačanije besposlice, trbuhom za kruhom u bijeli svijet otisnulo se više od 650.000 stanovnika.

Bizarna vijest koju sam čuo uoči povratka kazivala je da su se žene iz turističkoga bisera Drača silno uzrujale kad je skupina mlađih Dankinja ljetos osvanula na pješčanoj plaži u toplesu. Majke su potom odvukle svoju djecu s kupanja. Kad je netko od mještana spočitnuo danskome vodiču da se njegove cure ne smiju pokazivati u monokiniju, one su se povukle uz gorljivo rogoborenje. Gošće je umirio blagoglagoljivi lokalni turistički djelatnik:

„Dogodine će i taj tabu postati prošlost!“

Emancipirane Dankinje su obećale da će, u tome slučaju, i sljedećega ljeta provesti odmor u za njih nadasve jeftinome Draču.

Profimedia, Drač

DRUGE VREDNOSTI

Na zgražanje patrijarhalne Albanije, sve upornije se govori da je vrlo blizu dan kad će vlast ozakoniti istospolne brakove. Na televiziji, u emisiji na engleskome, pročitana je vijest da se o tome rasprijedalo i na sjednicama vlade. Vremeplovski sam izvukao bilješku na tu temu zapisanu nakon kavanske sjedeljke u ljeto 2002, kada su mi preveli noticu iz najčitanijega dnevnika Koha jone (Naše vrijeme). Objavljena novost najviše je iznenadila strance, koji su povjerovali da ih u Albaniji više ništa ne može iznenaditi. Ali iznenadilo ih je ono što je bilo napisano: „Udruženje homoseksualaca zatražilo je da iz zastarjelih zakona bude izbrisan član po kome gejevi više neće biti krivično gonjeni.“ Odvažni aktivisti su zahtijevali da im se najžurnije omogući slobodno djelovanje.

To je bio povod da pomiješano društvo, zasjelo na čašici razgovora, zapodjene bučnu raspru.

„Mašala!“, s gnušanjem kiselo promrmlja smijenjeni pomoćnik ministra prosvjete iz ere Envera Hodže.

„Ipak se kreće!“, značajno zaklima glavom prvak baleta i pobjedonosno rastegne osmijeh od uha do uha.


PIŠE Pero Zlatar

   
KliknitePrevucite za sledeću vest

Pratite nas na Facebooku
Povezane vesti
Ilustracija: Albanija; Autor: APMagazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA Kultura sećanja i zaborava: Ručak u mrtvačnici

Ilustracija: Albanija; Autor: APMagazin

NEWSWEEK INTERVJU Radina Vučetić: Cenzura je jača nego u Titovo vreme

Ilustracija: Albanija; Autor: APMagazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA Gastarbajteri - Jugosi nakon Jugoslavije

Ilustracija: Albanija; Autor: APMagazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA Travestija u srpskoj umetnosti: Od podsmeha do razumevanja

Ostale vesti iz rubrike Magazin
Inicijalizacija u toku...

PRATITE NAS