Magazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA Priručna atentatorska biblioteka: Šta su čitali Gavrilo Princip i mladobosanci

Bilo bi sasvim neozbiljno malu biblioteku optužiti za podstrekivanje na ubistvo i mirenje sa samoubistvom. Skromna je, ima tek dvadesetak naslova. Čitava može stati u jedan ranac i pročitati se za jedno leto

Objavljeno: 03.03.2017. 09:56h
Foto: Atentat na Franca Ferdinanda; Autor: Profimedia
Kada su igrali bilijar, mladobosanci su razgovarali o književnosti. Bili su ozbiljni, analitični i nepopustljivi u stavovima. Rasprave su najčešće završavale obračunom bilijarskim štapovima.

U sobi 33 zatvorenog dijela terezinske bolnice Gavrilo Princip je pričao doktoru Morisu Papenhajmu da u odnosu između njega i knjiga nije bilo šale:

„Uvijek usamljen, u bibliotekama... Knjige za mene znače život. Zato mi je sada teško bez čitanja...“

Nedeljko Čabrinović je svojim kolegama, tipografskim šegrtima, napisao spisak literature „koju moraju pročitati kako bi znali razlučiti istinu od laži koje im govore popovi“. Spisak, na kojem se nalazi 26 knjiga, sačuvan je do danas. Zbog teško čitljivog rukopisa jedan naslov se ne može dešifrirati, ostali su jasni:
 


Prvi maj 1907; Program i organizacija socijaldemokratske stranke u Hrvatskoj; Narodni glas, socijaldemokratski kalendar 1907; Napredak socijaldemokratije u Hrvatskoj i Sloveniji od 1904. do 1906; Pogledi na klerikalizam u Hrvatskoj; Tumačenje socijalističkog programa; Komunistički manifest; Proletarijat i klasna borba; Zakon o radnjama i socijalna demokratija; Socijalizam i narodna borba; Zakon o osiguranju radnika; U čemu je snaga naroda; Radnička borba; Pravo na život; Zemaljski raj; Kako buržoazija nova pljačka radnike; Ispovijed pape Aleksandra II Bordžije; Bojkot; U čemu je snaga radnog naroda; Socijalistička opština; Govor isusovačkog generala; Glavna dužnost jednog socijaldemokrate; Božićna propoved; Brata nemoj izdati: Šta je to sveopće, jednakopravno, tajno i proporcionalno pravo glasa. Danilo Ilić je prevodio knjige, doslovno do dana atentata. Posljednje noći dovršavao je knjigu Oskara Vajlda. Među njegovim prevodima su i djela Kjerkegora, Strindberga, Ibzena, Edgara Alana Poa...

Svaki mladobosanac želio je da bude pjesnik. Princip nije imao mnogo talenta, ali je uporno pisao, ne bi li postao bolji. Zabilježeno je da je dva puta prijateljima pokazao svoje stihove. Prvi put Dragutinu Mrasu je čitao pjesmu o ružama koje na dnu mora cvjetaju za voljenu djevojku. Mrasu se pjesma nije svidjela. Drugi put je o svojim pjesmama pričao Ivi Andriću. Obećao je da će mu ih pokazati, ali to nije učinio. Kada ga je Andrić pitao za njih, odgovorio mu je da ih je uništio.

Jedini Principov potpuni lirski tekst iz 1911. ostao je sačuvan u knjizi uspomena planinarske kuće na Bjelašnici.

„Šuteći, koračasmo nestalnim koracima po šumi, zaneseni u onu tajanstvenu, duboku tišinu, slušasmo nemušti šapat mirisnog cvijeća i nijemog drveća. Za nosom sve dalje derući u gustu šumu - zgledasmo se kad nas opkoli paklena tama cereći se smijehom nakaznih čudovišta - nečujan i lak drhat i jeza prolijeće nam poput struje kroz poluumorne udove - nijemo koračasmo dalje, spotičući se o kojekakve klade i razbacane grane - jao meni, koliko me je puta zvrcala kobna misao da ne odletim u kakvu vječnu bezdan.“



Tu 1911. Princip je doktoru Papenhajmu opisao kao kritičnu u svom životu. Tada je počeo da stiče „ideale o životu“ i priključio se mladobosancima. Te godine se i zaljubio.

Posljednje stihove napisao je na zidu, nekoliko dana pred smrt, o sjenama koje na dvoru plaše gospodu.

Knjige iz Priručne atentatorske knjižnice pronašao sam rasute u dvotomnoj knjizi Vladimira Dedijera „Sarajevo 1914“ („Prosveta“, Beograd, 1978). Koliko znam, nikada do sada nisu bile sakupljene na jednom mjestu, pozajmljivane su iz različitih knjižnica, razmjenjivane između atentatora, prodavane pa ponovo kupovane, spaljivane, čitane u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Francuskoj, u studentskim sobicama, komitskim kolibama, jeftinim hotelima, kafanama, restoranima i baščaršijskim slastičarnicama, nošene u džepovima, učene napamet.

Knjige obavezno dijele sudbinu svojih vlasnika, što ih ne čini nemoćnim ili nedužnim. Jedna knjiga iz ove biblioteke učestvovala je u samom činu atentata. Nije prva u tome, naravno, ja znam za dvije, a nikakva istraživanja nisam poduzimao - što su ih nosili Mark Čapman i umirovljeni zatvorski stražar Mile Matić.

Druga knjiga iz knjižnice je godinama, naučena napamet, odjekivala u glavi jednog atentatora. Uvijek je opasno kada jedna knjiga odjekuje u glavi. Na žalost, to je i danas česta pojava.

U Priručnu atentatorsku knjižnicu složio sam ove knjige:

Youtube printscreen, Gavrilo Princip, Franc Ferdinand

Konan Dojl, „Avanture Šerloka Holmsa“

Gavrilo Princip je volio čitati avanturističke romane, Aleksandra Dimu, Voltera Skota, a naročito „Avanture Šerloka Holmsa“.

Morao je pročitati ovaj pasus, u kojem Votson opisuje svog prijatelja:

„Suzdržanost u odnosu na privatni život samo je pojačavala dojam svojevrsne neljudskosti što je on pobuđivao u meni, pa bih se koji put čak ulovio da o njemu mislim kao o posebnom fenomenu, o mozgu bez srca, kojemu nedostaje baš toliko ljudskih osjećaja koliki mu je pretičak inteligencije. Odbojnost prema ženama i nesklonost prema novim prijateljstvima bili su tipični za njegovu neosjećajnu narav, baš kao i posvemašnje izbjegavanje svakog spomena rodbine.“

Nikolaj Černiševski, „Šta da se radi“

Nedeljko Čabrinović je imao 14 godina kad je čitao knjigu „Šta da se radi“. Otac Vaso ga je zatekao s njom, ošamario ga i izvukao sijalicu iz ležišta.

Vaso je bio jak čovjek, težak 120 kilograma, s tvrdim šakama i prijekim karakterom umornog kafandžije. Nedeljko je bio najstariji od devetoro djece. Otac ih je mlatio i za najmanji prekršaj porodičnih ili bilo čijih pravila. Jednom je šegrta Nedeljka ošamario radnik u tipografskoj radionici. Vaso nije odbranio sina, izbacio ga je iz kuće. Nedeljko je otišao u Zagreb, tamo se potucao mjesec dana, a kada se prljav i izgladnio vratio kući, otac je pozvao policiju i nagovorio ih da mu uhapse sina. Dječak je, bez ikakvog razloga, proveo tri dana u zatvoru.

Černiševski je roman napisao 1862. godine u zatvoru, dok je čekao suđenje zbog optužbi za revolucionarnu djelatnost. Pisao je o stvaranju pravednijeg društva kroz porodičnu manufakturu. Kad je završio rukopis, osuđen je na progonstvo u Sibir.

Gi de Mopasan, „Poslije ljubavi“

Kada je major Vasić iz Narodne odbrane sreo Čabrinovića u beogradskom parku i vidio ovu knjigu u njegovom džepu, strašno se razočarao.

„Kakav Mopasan, koja ljubav, kakva ljubav, šta posle nje, ne, ne, ne, molim lepo, od takvih knjiga mlad čovek oslepi načisto, ne, ne, ne, molim lepo...“, mora da je govorio oficir.

Poklonio mu je zbirku srpskih junačkih narodnih pjesama, izdanje u tvrdim koricama, prilagođeno da se drži u džepu vojničke bluze na srcu, gdje metak može usporiti i život spasiti.

Trifko Grabež i Gavrilo Princip nisu dozvolili Čabrinoviću da s njima posjeti crnorukaša Voju Tankosića zato što se Nedeljko neprestano smijuljio („Takav mi izraz lica“, zaludno se pravdao). Arogantni komita nije volio neozbiljne ljude. Mislio je da nešto kriju iza osmijeha. U društvu fanatika ugodno se osjećao. Mladobosancima je poklonio pištolje, bombe i džeparac za put.

Žil Pajo, „Vaspitanje volje“

„Vaspitanje volje“ Čabrinović je pročitao 1912. godine u zatvoru u Trebinju, gdje je proveo tri dana, osumnjičen da je organizirao štrajkove štamparskih radnika, uništavao mašine i napadao štrajkbrehere. Možda je knjiga bila dio zatvorske biblioteke, vid kaznenopopravne mjere kakve su Austrijanci uvodili u Bosnu i Hercegovinu eksperimentirajući s irskim naprednim sistemom.

Sve u svemu, zbog vaspitanja volje ili jačanja tijela, otac od te godine više nikada nije udario Čabrinovića.

Vaso se u pismu prijatelju Vučinu požalio na sina:

„... koga sam rodio, odgajio i o koga se mučismo i oko koga trošismo. Oko jednog najvećeg našeg kućnjeg demona, koji se na svakom mjestu proti svome ocu nepristojno iskazivao, koji niđe i ni u čemu svome ocu nije bio poslušan ni pokoran...“

Nedeljko je postao svoj čovjek, gospodar vlastitog života. I smrti, naravno, kako to već biva.

Na suđenju je rekao:

„Ne želim da optužujem oca, ali da je bila bolja pedagogija, ne bih sjedio na ovoj klupi.“

Wikipedia, Karikatura u bečkoj štampi posle atentata Gavrila Principa

Nastavak članka na sledećoj strani...

KliknitePrevucite za sledeću vest

Pratite nas na Facebooku
Povezane vesti
Atentat na Franca Ferdinanda; Autor: ProfimediaSrbija

SAOPŠTENJE NUNS-a: Žalimo zbog gašenja Newsweeka

Atentat na Franca Ferdinanda; Autor: ProfimediaSrbija

MEĐUNARODNA FEDERACIJA NOVINARA O GAŠENJU NEWSWEEK SRBIJA

Atentat na Franca Ferdinanda; Autor: ProfimediaSrbija

PRVA POSLEDICA PROGONA AMG: Magazin Newsweek Srbija prestaje da izlazi

Atentat na Franca Ferdinanda; Autor: ProfimediaMagazin

NEWSWEEK INTERVJU Ljubiša Diković: Ja sam svoj čovek, ne plašim se smene

Ostale vesti iz rubrike Magazin
Inicijalizacija u toku...

PRATITE NAS