Magazin

NEWSWEEK OTKRIVA Slučaj osječke porodice Lovrić: Odveli su mi muža jer je bio Srbin, znala sam da se neće vratiti

Tri uniformisane osobe pozvonile su na vrata. Branko im je otvorio. „Pođite s nama na informativni razgovor.“ Pitao je trebaju li mu dokumenti. Ne, vratiće ga za posla sata. Nikada se nije vratio...

Objavljeno: 19.05.2017. 14:19h
Foto: Ilustracija; Autor: Shutterstock
Marija pojačava ton i počinje pjevati s njim: „... tu je stari temelj, tu na kršu tvom. / Tuđin i oluje kidali su nju, / al’ još uvijek tu je sve dok...“ Obrve joj se uvis skupljaju, glava uzdiže, ruke blago širi, pa ih križa na prsima, kao da steže dragost koja se nadima u njoj. Pjeva pune duše dok gleda u ekran kojim promiču crvena slova oglasa za kupnju elektroničke opreme, sniženih mesnih proizvoda, poljoprivrednih strojeva. „... mi smo tuuu“, završava Vukov dugim krešendom i Marija daljinskim upravljačem stišava televizor.

Marija Lovrić voli „Tvoju zemlju“. Voli i zemlju u kojoj živi, i svoj Osijek, njegovo zelenilo, rijeku, miran kvart na južnom kraju grada u kojem živi. A opet, mogla je zamisliti život u Njemačkoj i da joj sve to budu samo ljetni praznici i Božići. Kad je završila srednju upravnu školu 1969. godine, u rodnom joj gradu nije bilo posla, baš kao ni danas. Prijavila se na biro za zapošljavanje i referentica joj je rekla da uskoro jedna grupa iz Osijeka ide raditi u Njemačku. Dobra firma, odlična plaća. Marija je odlučila otići i tako je u veljači 1970. počela raditi u tvornici za proizvodnju električnih aparata „Šaub Lorenc“ u Štutgartu. Bila je zadovoljna poslom, naučila je njemački, dobila stan od firme, položila vozački, imala društvo iz Osijeka i najviše je razmišljala o tome kamo će putovati. Praznici rada, Uskrsi, produženi vikendi i Marija je obišla Francusku, Belgiju, Nizozemsku, Češku, cijelu Njemačku. Sviđala joj se njemačka disciplina i organiziranost.

ČITAJTE ŠTAMPANO IZDANJE NA NOVINARNICA.NET - 1,33 EUR ili 160 RSD

Takva je i Marija. Praktična, racionalna, ustrajna žena. Njemačka joj je ulijevala sigurnost da će biti dobro plaćena ako bude vrijedno radila i da neće biti zakinuta za prava ako ispuni svoje dužnosti. Ali nakon sedam godina, kojih se sjeća kao najbezbrižnijih u svojih šest i pol desetljeća života, odlučila se vratiti. Nije to bila laka odluka. Nije ju vraćala nostalgija za domom. Njemačka joj nije dosadila, niti ju je razočarala. Dogodio joj se Branko. A Osječanin Branko Lovrić nije htio u Njemačku, pa je ona otišla k njemu. Dočekao ju je 2. veljače 1977. na osječkom željezničkom kolodvoru i tada je otpočeo njihov zajednički život.
 
LJUBAV

Nije je Lovrić zadesio iznenada, bezglavo i silovito, kakve budu ljubavi na prvi pogled. Nije bila ni na drugi, ni na treći pogled. Dobro se Marija nagledala Branka, još od prvog dana prvog razreda srednje upravne škole 1965. godine, kada su se upoznali, sjeli u zadnju klupu i kada je primijetila da mu je lice pjegavo. Nije joj se to svidjelo. Ali su se odmah sprijateljili. Bio je duhovit, a uskoro se pokazalo i da je dobroćudan, iskren i pošten. Osobine koje Marija cijeni. Znala je u školu donositi dva sendviča, jedan sebi, jedan Branku, jer je njegova majka sama podizala četvoricu sinova nakon što im je otac rano umro i nije joj bilo jednostavno. I pisala bi za njega zadatke iz stenografije jer ga to nije zanimalo. Zastarjela metoda u vremenu magnetofona, govorio je. Volio je predmete Javna uprava i Zakon o općem upravnom postupku i, kad je odlučio studirati pravo, nije bilo iznenađenja. Te 1969. još nije bilo Pravnog fakulteta u Osijeku, pa se upisao u Sarajevu. Prije nego što je otišao rekao je koleginici iz klupe: „Je l’ da ćeš mi pisati?“ I tako se nekako ljubav počela kotrljati izdaleka i dugo joj je trebalo da dođe do Marije i Branka.

Pisma koja su kolala između Štutgarta i Sarajeva bila su drugarska, ne ljubavna. Za ljetnih praznika viđali bi se i izlazili s društvom na Korzo, ali i dalje nisu šetali držeći se za ruke ni razgovarali ikako drugačije osim prijateljski. Prolazile su godine, jedan tjedan je pismo išlo iz Sarajeva, drugi iz Štutgarta, nijedno od njih nije imalo nekoga pored sebe, ali Marija i dalje nije mislila da bi Branko mogao biti njezin čovjek. On je diplomirao i otišao u vojsku 1976. u Ljubljanu. Pozvao ju je da svrati kad bude išla doma za Božić i tada je i ljubav došla k njima. Kad se Branko nakon vojske zaposlio u Zavodu za socijalno osiguranje u Osijeku, napisao joj je da bi bilo vrijeme da se spakira i dođe kući.

Ilustracija; Autor: Shutterstock

FOTO-ALBUM

Marija iz ladica velikog smeđeg regala u dnevnom boravku vadi obiteljske foto-albume. Crno-bijeli portret s vjenčanja. Djeluje krhko u dugoj bijeloj vjenčanici, s malim okruglim izrezom oko vrata i čipkom na prednjici. Blago se osmjehuje ispod oboda bijelog šešira. Na Branku se vidi da je stamen pod napetim tamnim odijelom s prugastom kravatom. Bio je juniorski prvak Hrvatske u boksu. Oboje smeđokosi, smeđih očiju, ovalnog lica, slične, srednje visine. Mogli bi biti i brat i sestra. Vjenčali su se 20. svibnja 1977, tri mjeseca nakon što se Marija vratila. Nisu dugo hodali, ali su se dobro poznavali. Uselili su se u donjogradsku kućicu, koju su izgradili u dvorištu kuće Brankove mame. Kad je Marija rekla svojima da se udaje, samo su rekli: „I vrijeme ti je da se skrasiš.“ Izbor nisu posebno komentirali, znali su Branka, upoznali su mu obitelj i bili su zadovoljni.

Marija se te 1977. zaposlila kao tajnica u poduzeću za završne radove u građevinarstvu „Keramos“. Godinu kasnije rodio se dječak Aleksandar. Na fotografijama je zabilježeno kako ljetnog dana nasmijani šeću bebu, jedna Marijina i jedna Brankova ruka guraju kolica, i kako Branko kupa gologuzo djetešce. Ubrzo su uočili da Saša, kako su ga prozvali, slabije napreduje. Cerebralna paraliza. Usredotočili su se na vježbanje, da naprave najviše i najbolje što mogu. Odlazili su gdje god su čuli da bi se nešto moglo poboljšati, išli na rehabilitacije u Igalo, Zagreb, Daruvarske toplice, Lipik, Lovran. Srđan se rodio 1980. Iako se Marija pribojavala, s njim je bilo sve u redu. Branko se te iste godine javio na natječaj za direktora Radne zajednice u „Pošti“ i bio je primljen. Oboje su radili, pristojno zarađivali, dobro su se slagali i bili usredotočeni na djecu, na Sašino zdravlje prvenstveno.

Od pete do osme godine bio je na sedam operacija korekcije hoda u Ljubljani. Bilo im je važno da ne bude u kolicima, da može sam hodati. Marija ga je svaki dan vodila na vježbanje, a Branko bi s njim predvečer šetao, često uz Dravu, u blizini koje su tada stanovali. Nekoliko puta godišnje su odlazili na rehabilitacije, a ljeti bi uz to vezivali i godišnji odmor. Često su ljetovali na Makarskoj rivijeri kako bi usput mogli posjetiti Umčane pored Vrgorca, rodno selo Marijinih roditelja, koje su oni napustili nakon Drugog svjetskog rata i u potrazi za poslom došli u Osijek. Na fotografiji bi Saša mogao imati četiri godine. Sjedi tati na desnom koljenu, a dvije godine mlađi Srđan na lijevom. Sva trojica se široko smiju, tko bi se više sjetio je li nešto bilo urnebesno smiješno ili su se namjestili za fotografiranje. Iza njih je veliki metalik srebrni televizor, baš onakav s kakvog je Marija slušala Vicu Vukova, a na zidu poviše televizora vise Vilerovi gobleni „Zimska noć“ i „Jedrenjak“, koje je Marija dugo i strpljivo vezla u Njemačkoj i koji su joj i sada iznad plavog kauča na kojemu sjedi.

U kući je uvijek bila neka cika, veselje, Marija bi spremala večeru, njih trojica bi se kartali ili igrali šah. Djeca su bila dobra, a oni nisu bili strogi roditelji. Nije im bilo do izlazaka i čestih druženja, ponekad bi išli u kino, nekada bi im došli Brankovi prijatelji kartati, ali uglavnom su bili kućni, obiteljski tipovi. Rijetko su se razdvajali. Jedno drugom najbolji prijatelji. Marija je htjela krstiti sinove. Odgojena je kao katolkinja. Branko je bio pravoslavac, po majci Srbin, po davno umrlom ocu Hrvat. Rekao joj je: „Ako te to veseli, krsti ih.“ I Saša i Srđan su kršteni u Katoličkoj crkvi. Svi bi kod Marijinih slavili katolički Božić i Uskrs, kod Brankove mame pravoslavni. Ona se na popisu stanovništva izjašnjavala kao Hrvatica, on kao Srbin. Nisu se osjećali Jugoslavenima, ali nije tu bilo neke velike priče. Oboje su bili Osječani, mada ne bi bilo važno ni da ih je snašao neki drugi grad rođenja, druga vjera, druga nacija.

Marija gleda u fotografiju na kojoj su njih četvero na primanju poklona kod Djeda Mraza. Saša plače i steže mamu oko vrata, strašio se te gromade duge bijele brade s jarko našminkanim crvenim nosom i obrazima, a kojoj Srđan mirno sjedi u krilu i drži dlan na tatinoj ruci. To bi moglo biti godinu-dvije prije nego što su sredinom osamdesetih kupili zemljište na južnom kraju grada i počeli graditi jednu od kuća u nizu. Njihov novi, prostrani dom. Zagledana u fotografiju Marija šmrče, ne da suzama vani, poteže ih nazad u sebe. U tamnim lukovima pod krupnim smeđim očima urezale su joj se godine očaja, poniženja i nepravde. „To je tako davno bilo da se nekad pitam je li uopće bilo, jesam li to bila ja“, kaže. Za devedesete se to nikada ne pita, bile su previše stvarne.

GLAVAŠ

Bio je zadnji dan škole, 20. lipnja 1991. Branko i Marija su se s djecom i mačkom Cickom, svojom bijelom „zastavom 101“ odvezli u novu kuću. Pomalo su je, bez kredita, gradili godinama, namjestili je svim novim i došlo je vrijeme da se usele. Nešto prije tog ljeta Branko je bio smijenjen s direktorskog mjesta i premješten u pravnu službu „Pošte“, ali to ih nije omelo da budu sretni. Kuća ih je toliko veselila da bi Marija jedva čekala da se s posla vrati doma. Planirali su kupovinu novog, većeg auta i ljetovanje u Vignju na Pelješcu, gdje je i njima i djeci bilo lijepo godinu ranije. Znali su da je JNA pucala iz vojarni u gradu i da je bilo ranjenih. Znali su da su u okolnim srpskim selima postavljene barikade i da Hrvati tamo više ne mogu. Čuli su da se u centru grada postrojavaju mladići u crnim uniformama i s „kalašnjikovima“. I da u gradu srpske kuće, kafići, dućani lete u zrak. Ali bila su takva, naopaka i nesigurna vremena, u kojima je to postajalo uobičajeno. Kuća i djeca, to su bili njihovi fokusi. A onda su krajem lipnja i početkom srpnja počela i prva granatiranja. Žuto-narančasti bljeskovi žarili su se iz dugačkih tenkovskih cijevi. Navečer bi otišli u potkrovlje i gledali kako mrakom šište svijetleći zapaljivi meci. Branko je govorio: „Ženo, nemoj se bojati, neće svijet dozvoliti da bude rata usred Europe“, ali Marija nije bila mirna. Bilo joj je jasno da će morati otići otuda ako se zaoštri jer su bili u zadnjem nizu kuća na rubu grada. Samo ih je polje žita dijelilo od susjednog sela Tenje, u kojem se gomilalo naoružanje JNA. U kolovozu je odande pogođena kuća u njihovom naselju. O ljetovanju na moru više nisu razmišljali. Gledali su kako tenkovi i transporteri JNA napuštaju osječku vojarnu i odlaze prema Tenji. Tada više ni Branko nije bio uvjeren da neće biti krvavo. Kad su tenkovi postrojeni u polju napola puta između Osijeka i Tenje, cijevi okrenutih prema gradu, više nisu mogli tamo ostati i stisnuli su se kod Marijinih roditelja. Sredinom rujna Osijek je već bio zasipan tisućama projektila dnevno, ispaljenih iz minobacača, višecijevnih raketnih bacača, haubica. Bilo je na desetke mrtvih. Nad gradom se dizao gusti, crni dim, kao nekoć iz tvornica. Njihova nova kuća je pogođena s dvije tenkovske granate i prizemlje je srušeno. Branko je bio ljut, tonom kao da psuje govorio je neka uništavaju ono što su sami gradili, a ne što je on zidao. A onda bi se smirio, pa bi Mariju tješio da se ne sekira, da će sve to on popraviti. Odlučili su da ona i djeca odu iz grada. Otišli su kod Marijine prijateljice u Njemačku, a Branko je raščistio prizemlje kuće i sa svojom se nepokretnom i nagluhom majkom preselio u podrum.

Ni Branko ni Marija nisu ništa znali o naoružanim skupinama koje noću dežuraju Osijekom i kontroliraju ulaz u grad. Službeno nisu imale ovlasti, ali su vladale ulicom. Nisu znali da postoji Branimirova osječka bojna, postrojba koju je ustrojio i naoružao Branimir Glavaš, ni da su neki ljudi odvedeni iz svojih domova i da se više nikada nisu vratili. U moru onih srpske nacionalnosti koji su svakodnevno odlazili iz grada tko bi znao tko je otišao, a koga su odveli. U novinama su objavljivana imena navodnih suradnika KOS-a, priče o snajperistima koji pucaju na građane, a Branimir Glavaš, koji se hvalio da je „on u Osijeku i sud, i policija, i zakon, i izvršna vlast“, javno je govorio da je u gradu jaka peta kolona, koju treba eliminirati, i pozivao je građane da sumnjivce ne prijavljuju policiji, već Sekretarijatu za narodnu obranu kojim je on šefovao. Ako je Branko i čuo nešto, ako su ga nazivali telefonom, kleli ga i prijetili mu, ako je na poslu imao problema, Mariji ništa nije rekao. Ona je s djecom 18. studenoga došla prijateljici u Zaprešić jer Saša i Srđan više nisu htjeli biti u Njemačkoj, djeca se tamo nisu igrala na ulici i osjećali su se zarobljenima u tuđem stanu. Branko bi im telefonirao svakog jutra kad bi došao na posao. Nije zvučao zabrinuto. Marija ga je pozivala da im se pridruži, ali nije htio, bio je uvjeren da će se u Osijeku smiriti, čuvao je radno mjesto, a ni majku nije želio ostaviti. U ponedjeljak, 25. studenog, Branko nije nazvao sve do 16 sati.

„Zašto, tajo, jutros nisi zvao?“, pitala ga je Marija. Nekada ga je zvala kao i Saša i Srđan - tajo.

„U petak pred kraj radnog vremena šef mi je rekao da sam od danas do 2. prosinca na slobodnim danima. Opseg posla se smanjio, pa eto.“

„Onda možeš doći na par dana k nama u Zaprešić, nismo se vidjeli dva mjeseca.“

„Ne mogu. Šef mi je rekao da nikud ne idem jer bi me mogli trebati“, odgovorio je Branko.

Sutradan, 26. studenog, oko 11.30, tri uniformirane osobe pozvonile su na njihova smeđa drvena vrata. Mlada žena, mlađi i nešto stariji muškarac. Branko im je otvorio. „Jeste li vi Branko Lovrić?“ Potvrdio je. „Pođite s nama na informativan razgovor.“ Pitao je trebaju li mu dokumenti. Ne, vratit će ga za posla sata. Nekoliko kućnih brojeva dalje bili su smješteni gardisti i, kad je jedan od njih vidio da Branka guraju u auto, došao je do plavokose cure: „Što ti to radiš, kud vodiš tog čovjeka?“ Odgurnula ga je i odbrusila: „Makni se, to se tebe ne tiče, nije tvoj posao.“ Odvezli su Branka sivim BMW-om bez registarskih tablica. Za pola sata su ponovno došli po njihov stari „stojadin“. Branko se nije vratio. Navečer je Mariju nazvala njihova podstanarka, koja je ujutro čula zvono i s prozora na prvom katu promatrala što se događa. „Kroz mene je prošla strašna jeza i zavrtjela mi želudac. Znala sam da ga više neću vidjeti“, kaže Marija.

Ilustracija; Autor: Shutterstock

Nastavak članka na sledećoj strani...

KliknitePrevucite za sledeću vest

Pratite nas na Facebooku
Povezane vesti
Ilustracija; Autor: ShutterstockMagazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA Astrologija koja košta života: Indijska zodijak ubistva

Ilustracija; Autor: ShutterstockMagazin

NEWSWEEK PREDSTAVLJA: Šta se krije ispod površine: Nove tehnologije na bazi grafena daju nezamislive uvide u umetnost!

Ilustracija; Autor: ShutterstockSvet

​TRAMP JE BIO U PRAVU: Evo zašto je NATO stvarno postao suvišan

Ilustracija; Autor: ShutterstockSrbija

​JOHANES HAN I KETRIN VENT ZA NEWSWEEK: Pažljivo pratimo situaciju u vezi sa Adria media group

Inicijalizacija u toku...
Ostale vesti iz rubrike Region
Ilustracija; Autor: ShutterstockRegion

"BESNI PAS" MATIS SA HRVATSKIM MINISTROM ODBRANE: U Americi proučavamo "Oluju" kao primer dobro vođene operacije!

Ilustracija; Autor: ShutterstockRegion

JOSIP JURATOVIĆ: EU izoluje Zapadni Balkan, to je opasna igra s neizvesnim krajem

Ilustracija; Autor: ShutterstockRegion

INSTITUT ZA BEZBEDNOSNA ISTRAŽIVANJA EU: Kineska ulaganja šire korupciju na Zapadnom Balkanu

Ilustracija; Autor: ShutterstockRegion

REGION U PLAMENU: Požari u Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj (FOTO, VIDEO)

PRATITE NAS

Pratite našu Facebook stranicu.