Srbija

INTERVJU DEJAN JOVIĆ Tri motiva Vučićeve kandidature: Strah, promena ustavne strukture i sujeta

Zašto je potreban novi sukob s Hrvatskom? Da li je on stvaran? U kojoj meri vređanje Hrvatske, odnosno Srbije, povećava politički rejting onih koji te uvrede izgovaraju? Na ova pitanja odgovara Dejan Jović, politikolog i redovan profesor Univerziteta u Zagrebu

Objavljeno: 30.12.2016. 11:06h
Foto: Aleksandar Jovanović, Dejan Jović
Kad je sredinom decembra Hrvatska (ne)očekivano odlučila da blokira otvaranje poglavlja 26 (kultura i obrazovanje) u pregovorima Srbije sa EU, predsednik Vlade Aleksandar Vučić je, u znak protesta, prekinuo svoju posetu Briselu i, vrativši se u Beograd, rekao kako mu je „dosta hrvatskog iživljavanja“. Bio je to znak da, uz uobičajenu upotrebu teške medijske artiljerije, ponovo kreće verbalni rat na relaciji Beograd-Zagreb. Iako su pojedini političari i analitičari objašnjavali da hrvatska blokada poglavlja 26 ne bi smela biti razlog za do te mere pogoršavanja odnosa između dve zemlje, situacija se nije smirivala. Ta činjenica otvorila je i neka zanimljiva pitanja. Kome je, na primer, i zašto potreban novi sukob s Hrvatskom? Da li je on stvaran ili odglumljen? U kojoj meri vređanje Hrvatske, odnosno Srbije, povećava politički rejting onih koji te uvrede izgovaraju?

Politikolog i redovni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu Dejan Jović veruje da je zaoštravanje odnosa Beograda i Zagreba pre svega posledica činjenice da se obe države danas osećaju moćnije i važnije nego što u stvarnosti jesu.

„Odnosi Hrvatske i Srbije imaju elemente krize i takvo bi se stanje, bojim se, moglo nastaviti. Očekivalo se da će pridruživanje Europskoj uniji polako razriješavati probleme, a ispalo je, eto, da je, kad je o Srbiji riječ, taj proces zapravo otvorio nova žarišta i tenzije. Tome su, po mom sudu, pridonijele i neke greške politike Brisela prema zapadnom Balkanu“, kaže profesor Dejan Jović.

Aleksandar Jovanović, Dejan Jović

Koje greške?

Greška je bila odluka o individualnom prijemu zemalja zapadnog Balkana u EU, što države-kandidate nije upućivalo na to da, prije nego li uđu u EU, same razriješe međusobne probleme. Umjesto toga, ovakvim pristupom Brisel kandidatima na neki način obećava da će, postanu li članice, biti u stanju blokirati one koje to nisu. Zato danas, umjesto smirivanja situacije i pomirenja, imamo nove konflikte i krize. Što je i razumljivo budući da je jedan od ključnih motiva gotovo svih zemalja zapadnog Balkana za ulazak u EU u biti nacionalistički.

Kako to?

U EU ulazite kako biste prekinuli vanjski pritisak, odnosno kako biste formalnu suverenost pretvorili u stvarnu; istodobno, pristupanjem EU sve ono što ste postigli kroz proces pristupanja samo zbog izvanjskog pritiska i što vam se nikad nije sviđalo nastojite na neki način okrenuti naopačke. Proces pridruživanja je za mnoge zemlje ponižavajuć i frustrirajuć jer narušava njihovu suverenost. Međutim, kad uđete u EU, pokušavate to kompenzirati na način da iskažete da više ne morate da slušate nikoga, a možete da blokirate svakoga. Barem se vama tako čini, iako vas stvarnost često razočara.

Da li je Srbija donela odluku da pristupi EU?

Ovisi na koga mislite kad kažete „Srbija“. I u Srbiji, kao i u Hrvatskoj kad je ulazila u EU, politička elita je skoro pa jedinstvena po tom pitanju - prihvataju članstvo u EU kao „jedini put“ koji „nema alternativu“. A pitanje ulaska u EU je ipak još stvar elite, odnosno političkog establišmenta. Ako pogledate Hrvatski sabor, u to vrijeme se od 150 i nekoliko zastupnika samo Ruža Tomašić protivila ulasku Hrvatske u EU.

Danas je Ruža Tomašić zadovoljna članica Evropskog parlamenta?

Nije li to paradoksalno?! Istovremeno, i u Hrvatskoj je, kao i sada u Srbiji, javno mnijenje bilo prilično hladno prema članstvu u EU. To sam raspoloženje nazvao „euroravnodušnoću“. Na referendumu je tek 28 procenata građana glasalo za ulazak Hrvatske u EU, 14 posto je bilo protiv, dok 58 uopće nije ni glasalo. Hrvatska je onda morala promijeniti Ustav, budući da bi po starim pravilima tako slaba izlaznost značila bi da referendum nije uspio. Kad biste pitali građane zašto nisu zainteresirani za EU, čega se plaše, odgovarali bi vam da se boje da će živeti lošije, da će njihova privreda izgubiti u otvorenoj konkurenciji, da će nestati subvencije, da će drugi pokupovati njihove kuće ili investirati u njihovu industriju. Što se djelimice nije pokazalo potpuno neopravdanim. U tom smislu, na vaše pitanje da li je Srbija odlučila ući u EU, ponavljam da takva odluka ovisi prije svega od toga hoće li politički establišment biti u stanju zanemariti javno mnijenje. Vanjski pritisak je manji problem: uostalom, ni Rusija se ne protivi članstvu Srbije u EU, što je ovih dana potvrdio i Aleksandar Čepurin.

Verujete u to? Pitam zato što je svojevremeno isto rečeno i Crnoj Gori: Rusija nema ništa protiv članstva Crne Gore u EU i NATO, pa smo videli šta se dogodilo.

Kad je riječ o EU, doista mislim da se Moskva tome neće protiviti. Oni se protive ulasku u NATO, a to Srbija i ne želi. Žele li građani Srbije u EU? Iskreno, nisam zagovornik uključivanja naroda u donošenje spoljnopolitičkih odluka. To zna biti opasno u regionima koji su već iskusili do čega su sve dovela referendumska izjašnjavanja devedesetih.

Vraćamo se na početak: da li je hrvatsko blokiranje poglavlja 26 u pregovorima Srbije sa EU jedini uzrok otvaranja nove krize na relaciji Beograd-Zagreb? Nakon zategnutih odnosa u vreme dok je Tomislav Karamarko bio na čelu hrvatske vlade, činilo se da se pobedom premijera Andreja Plenkovića najpre na unutarstranačkim, a onda i na parlamentarnim izborima stvari polako sređuju.

Mislim da je Tomislav Karamarko bio ozbiljna prijetnja slobodi u Hrvatskoj i da je zbog njega, zbog njegove politike, došlo do ulaska ekstremnih i ranije marginaliziranih grupa u mejnstrim politiku. Plenković ih sada pokušava vratiti na mjesto na koje ih je svojedobno bio stavio Ivo Sanader. I tek donekle u tome uspijeva. Jer maknut je Zlatko Hasanbegović, Miro Kovač je negdje sa strane, a najradikalniji desničari iz Hrvatske stranke prava „Ante Starčević“ ispali su iz politike. Plenković je u tom smislu šansa za novi početak, pa bi za odnose između dvije zemlje možda bilo dobro da, nakon predsjedničkih izbora 2017, i sa srpske strane dobijemo neku novu ličnost, nekoga tko nije tako direktno upleten u devedesete. Ali, tu ima jedno veliki „ali“: mi, dakle, ne znamo kakav je Plenković zapravo političar. Želi li on, recimo, nastaviti po starom kad je riječ o nacionalističkim narativima i postupcima u Hrvatskoj, ili ih želi dovesti u pitanje.

Aleksandar Jovanović, Dejan Jović

Sudeći po onome što je premijer Plenković nedavno izgovorio u emisiji „Nedjeljom u 2“ HRT-a, ne bih baš rekla da ih želi dovesti u pitanje.

Plenković doista za sada djeluje veoma neodlučan ili se čak čini da takve stvari odobrava. Uzgred, podsjećam da je dosadašnja karijera premijera Hrvatske bila diplomatska. A diplomacija nije isto što i politika. Politika je posao donošenja odluka, diplomacija nije. U tom smislu, ne iznenađuje da su mnogi potezi koje je premijer Plenković povukao bili pogrešni.

Šta na primer?

To da je otišao u Bosnu i Hercegovinu bez vođenja računa o političkim posledicama koje će ta posjeta izazvati; da je isto napravio odlaskom u Ukrajinu; da je blokirao Srbiju, iako će mu se verojatno desiti da će to morati povući; da je bio nedovoljno odlučan u smislu direktnog i promptnog odgovora na table koje se pojavljuju u Jasenovcu, što se Sanaderu, recimo, nije moglo dogoditi... Sve u svemu, Plenković se za sada ne pokazuje kao naročito vješt političar, ali bi mu ipak trebalo dati vremena. Pozitivno je to što ne daje bombastične izjave. Videli ste da su reakcije na izjave premijera Vučića bile hladne i prilično odmjerene. U biti, on ih je ignorirao; čak ih je pokušao umiriti i umanjiti. Kad je riječ o poslednjem krugu tenzija na relaciji Zagreb-Beograd o kojima ste pitali, mislim da je razlog to što i Hrvatska i Srbija danas imaju osjećaj da su mnogo moćnije nego što stvarno jesu. Kod političara iz oba naroda poraslo je samopouzdanje. Ako pogledate izjave premijera Aleksandra Vučića, vidjećete da on potencira kako „ruča sa Sergejom Lavrovom, a večera s Federikom Mogerini“. Doduše, ponekad se može ručati s Lavrovom, večerati s Mogerinijevom, ali ipak doručkovati kod kuće. A doručak je, kao što naši ljudi kažu, ipak najvažniji obrok.

Zar vam to hvalisanje premijera Vučića ne zvuči prilično provincijalno?

Takav stav jeste štetan po Srbiju jer je, umjesto pokazivanja „moći“, važnije realno procijeniti svoje mogućnosti. Pogrešne procene Srbiju su i devedesetih veoma skupo stajale. Ako danas verujete u to da vam Hrvatska kao članica EU i NATO ne može ništa, i to je kriva procena. Naime, svaka od članica EU može zakočiti pristupanje svake zemlje kandidata, čak i kad za to nema nikakvog razloga. U politici razlozi nisu bitni; bitni su moć i mogućnost. S druge strane, Srbija ima sreću da i Hrvatska radi potpuno krive procene.

Koje pogrešne procene?

Vjeruje, na primjer, da je ulaskom u EU postala regionalna sila, lider u regiji (za koju, inače, tvrdi da joj ne pripada) i da je njena dužnost da tu regiju „privede“ Europskoj uniji. Pogledajte što službeni Zagreb danas govori o Bosni: BiH je, kažu, centralno pitanje hrvatske spoljne politike; Bosna je naša obaveza, mi ćemo pomoći, mi smo jamstvo, mi ćemo europeizirati i sl. Oprostite, ali zar taj izrazito patronizirajući diskurs već nije proizveo nemoguće: istodobno je iznervirao i Bošnjake i Srbe, te ih je na taj način približio. Hoću reći da je to kontraproduktivno za samu Hrvatsku, koja očito vjeruje kako je u stanju sama BiH ugurati u EU, odnosno sama Srbiju zaustaviti na europskom putu. Ako polazite od takvih premisa, lako se možete suočiti sa činjenicom da zapravo i niste toliko moćni i da je to što mislite također kriva procjena.

Podsetili ste na to da svaka članica EU može da uspori ili da zaustavi evropski put svake zemlje kandidata. Da li je sa tom činjenicom upoznat i premijer Vučić, koji uporno naglašava da se „samo jedna zemlja“, tj. Hrvatska, protivi otvaranju poglavlja 26?

Nadam se da premijer Vučić zna da se sve odluke u EU donose jednoglasno. Doduše, točno je da je lakše ako tek jedna zemlja blokira otvaranje poglavlja. Da li će Hrvatska uspjeti uvjeriti još nekoga da joj se u toj blokadi pridruži? Bilo je pokušaja s Bugarskom, s Rumunijom također, ali oni su zasad neuspješni. Možda zato premijer Vučić naglašava da to čini samo Hrvatska. Vjerujem, pritom, da se međusobni problemi dvije zemlje moraju razriješiti bilateralnim putem. Premda, da budemo pošteni, zapanjujuće je da se neki od njih dosad nisu razriješili. Sjećam se priča o udžbenicima još iz vremena kad sam prisustvovao razgovorima predsjednika Josipovića i Tadića. Bilo je to prije pet godina! Doduše, pitanje udžbenika neće biti jedina prepreka za Srbiju.

Šta će biti?

Mislim da će poštivanje odluka Haškog suda, i to „u svemu i u potpunosti“, biti sljedeći problem koji će Hrvatska staviti na dnevni red, i to u okviru poglavlja 23 u pregovorima Srbije sa EU. Očekujem da će tada doći do novog zaoštravanja odnosa Zagreba i Beograda, budući da će tada vjerojatno morati biti otvoreno pitanje rata devedesetih. I do sada smo slušali različite izjave o karakteru tog rata, o tome je li to bila „velikosrpska agresija“ ili nije. Za Hrvatsku je to pitanje mnogo važnije nego za Srbiju, budući da se Hrvatska oseća kao ratna pobjednica i da je u njoj konstituisan narativ o Domovinskom ratu, oko kojeg se traži nacionalno jedinstvo. Također, ako uzmemo u obzir to što mnogo ljudi imaju direktne koristi od subvencija povezanih sa statusom žrtve ili pobednika, mnogima je u interesu da se taj rat nikad ne završi.

S obzirom na to da je Srbija devedesetih izgubila četiri rata, a da su danas na njenom čelu oni koji su na ovaj ili na onaj način u tim ratovima učestvovali, mislite li da frustracija ratnih gubitnika doprinosi pojačanoj nacionalnoj retorici koju slušamo poslednjih godina?

Politika nije samo stvar interesa, ona je i stvar emocija, kao i stvar identiteta. U politici je, iako se to često ne vidi, nažalost dosta važan aspekt osećaj poniženja, želje za osvetom, osjećaja frustriranosti zbog izdaje i osjećaja nadmoćnosti, odnosno nemoći. Ne pomaže što nikako da se odmaknemo od političara koji su ili sami učestvovali u zlu devedesetih, ili su politički sinovi glavnih vođa tog sukoba. Na srpskoj je strani važno razumeti da su Josipović i Tadić mogli sarađivati jer niti je Josipović politički sin Franje Tuđmana, niti je Tadić izašao ispod Miloševićevog šinjela. No, kako to postići s Karamarkom ili Plenkovićem, kojima je Franjo Tuđman uzor na hrvatskoj, i Vučićem, Dačićem i Nikolićem na srpskoj strani, koji su bili bliski Slobodanu Miloševiću ili Vojislavu Šešelju? Kako biti dobar prijatelj s tuđmanovcem, odnosno s miloševićevcem? Upravo u istodobnom dolasku na čelne pozicije Tomislava Nikolića i Tomislava Karamarka - a oni su pobijedili istog dana te 2012. godine - vidim početak novog kruga hladnoće u našim odnosima. U međuvremenu smo se Karamarka, srećom, riješili - ali nismo se riješili „tuđmanizma u svilenoj rukavici“ u Hrvatskoj, niti onih koji nose teret ličnog sudjelovanja u tragediji devedesetih sa srpske strane.

Nastavak članka na sledećoj strani...

KliknitePrevucite za sledeću vest

Pratite nas na Facebooku
Povezane vesti
Aleksandar Jovanović, Dejan JovićMigrantska kriza

U SLUČAJU DA PRVU OGRADU PRESKOČE: Mađarska gradi još jednu duž granice sa Srbijom

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićSrbija

UN IZVEŠTAJ O RADU UNMIK-a: Gutereš zabrinut zbog zapaljive retorike Beograda i Prištine

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićRegion

SRBIJA TREĆA NAJZADUŽENIJA ZEMLJA REGIONA: Evo kako stoje ostali

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićBiznis

NEWSWEEK OTKRIVA Šta donosi "srpski Davos": Đavo je u detaljima!

Inicijalizacija u toku...
Ostale vesti iz rubrike Srbija
Aleksandar Jovanović, Dejan JovićSrbija

KRALJ MESA ILI "GONIČ ROBOVA": Vlada Srbije otklonila sve prepreke za dolazak nemačkog Tenisa

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićSrbija

JUBILEJ PRIJATELJSTVA: 100 godina diplomatskih odnosa Srbije i Švedske

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićSrbija

NEWSWEEK ISTRAŽUJE Smrt nadohvat ruke: Koliko u Srbiji treba biti bolestan da bi Hitna pomoć došla (FOTO)

Aleksandar Jovanović, Dejan JovićSrbija

MOSKVA NEZADOVOLJNA: Kako je Vučičeva kandidatura naljutila Kremlj i pokvarila Nikolićeve planove

PRATITE NAS

Pratite našu Facebook stranicu.